Samo mi nemoj reci da radim onako kako ja hocu.
Izgorit cu iznutra ali necu ti priznati osjecanja, necu uraditi onako kako bih zeljela, kako osjecam. Vodit cu se mozgom, a to znaci da nisi dovoljno dobar, ili bolje receno hrabar za mene.
Nemoj mi reci da radim kako ja hocu, reci mi da me zelis, reci mi da ostanem, reci da volis, da se ljutis, reci mi i ako sam te povrijedila, da si nesiguran, samo reci.
U suprotnom moj mozak ce razviti film koji u kojem se udaljavam, postajem sutljiva, necu pronaci rijeci koji mi stoje na vrhu jezika necu imati hrabrosti ih izgovoriti glasno.
Izgubit ces me, ponovo.
Nemoj dozvoliti da opet moramo cekati da prodje 4-5 godina da bi shvatili da mozda i jesmo jedno za drugo.
A mozda na kraju balade i nismo.
Pokusaj, mislim da sam djevojka vrijedna tvoga vremena.
Voli me.
Pusti da te volim, da ti vjerujem.
Svadjaj se sa mnom.
Pokazi mi sebe.
Probaj ici u korak sa mnom kroz vrijeme, ne moras me drzati za ruku dovoljno je da si tu, pored.
Valjda ti je jasno da sam nesigurna, da ne vjerujem ljudima, da ne vjerujem sebi.
Ne dozvoli to, ne dozvoli da sam nesigurna u tebe, uvjeri me u suprotno, dokazi mi jer ti si jedini kojem sam dopustila da mi se toliko priblizi.
I budi samo moj, mislima i dusom, tijelo je nebitno.
