0

Naidje covjek na period u zivotu kada pomisli da je okej i super stvar biti samostalan, neovisan i na kraju neodgovoran ni prema cemu. Okej je izlaziti kada hoces, vracati se kuci kada hoces, jesti i piti sta hoces, misliti sta hoces a pri tome ne biti svjestan da to “bahato” ponasanje prema samom sebi crpi tvoju energiju i kada konacno pukne balon iluzije i stvarnost te sutne nogom u guzicu shvatis da si svo to vrijeme zapravo protracio.

Shvatis da zivot od danas do sutra i nema nekog smisla, shvatis da nije istinska sreca imati bezbroj prijatelja i da zivot nije ispijanje kafa.
Ma koliko god opravdavala sama sebe tom svojom sposobnoscu sto sam se izborila za sebe, sto sam od sramezljive i smotane djevojka postala zena koja cvrsto stoji iza svojih stavova i zena koja se nece rasplakati ukoliko je neko uputi i najsitniju uvredu, shvatila sam da na kraju nije to ono sto me cini mirnom i sretnom.
Ne sjecam se trenutka kada sam od osobe koja je marila za sve postala osoba kojoj je za sve postalo svejedno.
Zelim da mi je stalo, zelim da volim, placem.

Zelim da zivim, da brinem, da osjetim odgovornost prema sebi, da radim na sebi, da od svega ovog isklesem najbolji mogucu verziju sebe, da svako steceno iskustvo pretvorim u svoju prednost i iscrpim ga maksimalno za konacno formiranje svoje licnosti.
Zelim da ne odustajem lahko da svako obecanje dato sebi ispunim.
Spremna sam da nekom poklonim svoju paznju i vrijeme, spremna sam da vjerujem. Da se promijenim.
Spremna sam da prihavtim sve te odgovornosti koje zivot nosi j da se izborim sa njima.
Spremna sam da volim i razumijem.
Da istrajem u svojim ciljevima.
Da budem mirna.